HONORÉ DE BALZAC OTAC GORIOT / ČIČA GORIOT prepricana lektira

 

 

 

Bilješk o piscu:

Honoré de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar.

Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu

književnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da što

prije stekne renome i društveni ugled, ulaziu neuspjele investicije te se

opterećuje dugovima za cijeli život. Možemo ga smatrati prvim modernim

profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam.

Prijalazna je figura između romantizma i realizma – s jedne strane se u

njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke

strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo

dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnim

podacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja

u kojoj, po uzoru na Dantea, nastoji sistematičkiklasicificirati panoramu

svojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serijaod 92 romana,

s često sličnim ili istim likovima, a ti romani se dijele u tri grupe:

Studije običaja, Filizofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela su

mu: „Otac Goriot“, „Seoski liječnik“, „Sjaj i bijeda kurtizana“.

 

Vrsta djela:

Obiteljski roman

 

Mjesto radnje:

Pariz

 

Vrijeme radnje:

1819. – 1820. g.

 

Tema:

Ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju.

Želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.

 

Problematika koja se obrađuje u djelu:

Očinska ljubav koja ne poznaje granice.

Želja za uspjehom.

Posesivna ljubav oca prema kćerima.

Odana i slijepa ljubav oca prema kćerima.

Amoralnost, moralni pad čovjeka.

 

Inspiracija iz sličnog djela:

Shakespeareova tema iz “Kralja Leara”, koji se lišava svega da bi njegove

nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.

 

Struktura djela:

Struktura je dramska što pisac i sam naglašava.Satoji se od šest

poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt,

Dvije kćeri, Očeva smrt.

 

Bilješke o djelu:

Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi

Balsacova privrženost realizmu.

 

Citat:

“Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana.

Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava,

zato će se ubrzo raspasti od trulosti.”

 

Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako on, iako plemić, nema

baš previše novca.Dalje piše kako je Eugene biomarljiv i rano je shvatio

da će se u životu naraditi.

 

Vautrin daje opise društva i parižanki, licemjerja i pokvarenosti te moralne

izopačenosti.

 

Citat:

”Ako imate smolu da ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom

pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima slaviti će vas kao

utjelovljenje kreposti”.

 

Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama

koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće

moći doći u visoko društvo zbog nedostatka novca.

 

Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema

svijetu, jer svijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se

okrutnika.

 

Citat:

”Udarajte bez milosti, pa će vas se svi bojati”.

 

Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ga pod svoju protekciju,

a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.

 

Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima:

 

Citat:

“Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu

njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace

osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca.

Volim konje koji ih vuku, i htio bih biti psić što ga drže na koljenima

Živim od njihove radosti.”

Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu.

Delphine kazuje istinu o životu sebe i ostalih njoj sličnih žena.

Eugene uspjeh želi više od ičega.Delphine Povjeava Eugenu svoje želje.

Anastasia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca.Eugene shvaća kakve su

uistinu parižanke.

 

Goiriot samome sebi priznaje kakve su njegove ljubljene kćeri, i postaje

svjestan svoje pogreške.Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na

sprovod, na što Eugene izaziva društvo.

 

Citat:

”Oči mu gotovo žudno za prostor među…tamo gdje je živio ovaj otmjeni

svijet, u koji se želio probiti…A sada je na nama dvama red”

 

I kao prvi čin svoga izazova društvuEugene pođe na večeru kod gospođe

de Nuavgen.

 

Analiza likova:

Goriot

Bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer.

Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav

prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoj

život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego

što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od

njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast, smrt i neimaštinu.

 

Eugene de Rastignac

Mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu.

Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.

 

Delphibe i Anastasie

Goriotove kćeri, dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu

koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, teuspjeha

u društvu.

 

 

Bilješke o piscu:

Honoré de Balzacje jedan od najvećih predstavnika realističkog romana

u svjetskoj književnosti, rodio se 20. V. 1799. u Toursu,

a umro 18. VII.1850. u Parizu. Trebao je postati bilježnik ili odvjetnik,

ali se za rana dao na književni rad. Napisao je stotinjak romanai

pripovijedaka, ocrtao sve društvene slojevesvog doba i stvorio preko

dvije tisuće lica. Njegova djela: “Les choauans”, “Etudes des moeurs”,

“Le scenès dela vie privèe”, “Le curè de Tours”, “L’ illustre gaudissart”.

 

Bilješke o djelu:

»Čestit čovjek – građanski pansion – 600 franaka rente – lišio se svega u

korist svojih kćeri, od kojih svaka ima po 500.000 franaka rente, umire

kao pas.«Balzac je paralelno razvio dvije fabule, jedna je bijedan pansion

gđe Vauquer a druga je u bogatim i elegantnim salonima pariških četvrti.

Balzac najprije daje detaljan opis same sredine u kojima se njegovi likovi

kreću, opis okoliša, kuće, opis vanjskog izgleda zgrade, opis unutarnjih

prostorija i onda postepeno razvija atmosferu u kojoj se pojavljuju i sami

likovi. I u opisu likova Balzac najprije polazi od vanjskog opisa koje veže s

psihološkim osobinama, onda karakter pojedinog lika, njegovo matrijalno

stanje, njegovo porijeklo…

 

U Čiči Goriotu nailazimo na tri fabule:

 

Prvafabula vezana je uz nesretnusudbinu bivšeg tvorničara rezanaca,

koji se odrekao svega samo da bibogato udao svoje dvije kćeri.

Međutimone nakon što su postigle uspjehpočinju se stidjeti vlastitog oca

i pošto su mu izvukle i poslijednji novčićpuštaju ga da umre u bijedi i

samoći kao napušten pas.

 

Druga fabula je priča o mladom provincijskom plemiću Eugène de

Rastignacu, koji je došao u Pariz pun ideala i očaran pariškom gospodom

odlučuje da napusti svoje ideale i da se suoči sa životom kakvim ga on

želi.

 

Treća fabula se vrti oko bivšeg robijaša Vautrina koji uvjerivši se u

pokvarenost ljudskog društva odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke ne

posustajući ni pred ubojstvom ako je potrebno za postizanje ciljeva.

U tako komplicirano razrađenom romanu teško je raspoznatikoji je od

njih glavni lik.

 

 

 

Kratki sadržaj:

Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisuje

penzion, okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić iz

plemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion.

U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši

trgovac Vautrin. Na početku su se svi divili čiči Goriotu na njegovoj

odjeći i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena on

se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri koje

je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić.

Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovom

otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu

Beausèant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u

bogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota,

Anastasie.Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio

kod nje. Jednom prilikom dok je kod nje bio Rastignac iz jedne prostorije

izađe ČičaGoriot i Rastignac je upita šta ona ima s Goriotom, i od tada su

vrata zaRastignaca zatvorena kod gđede Restaud. Kad je Rastignac to

ispričao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu,

ona odluči da će ga upznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficom

Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin koji

savjetuje Rastignaca kako uspjeti do svog cilja, on mu savjetuje da ako

treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu

koja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice Victorine.

Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskoj

operi upoznao sa Delphine, a ona ga je očarala na prvi pogled.

Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući

o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu šta

je rekla za njega, a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile on

je živio samo za njihovu sreću. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim

načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren

i ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i od

majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu,

one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon togau penzionu se doznalo

da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijek

nestao iz penziona. Delfine nikad nijedolazila vidjeti oca, tek pred njegovu

smrt ga je došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme mislio na njh kako se

zabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv

njih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došle

samo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle,

jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignac

platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništa

loše, i vidio je da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možeš

ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče:

»Sad je na nama dvoma red!«

 

 

 

 

Analiza likova:

Eugène Rastignac:

 

Citat: (str. 34.)

“Eugène de Rastignac, tako se zvao, bio je jedan od onih mladića koji se iz

nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih

roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada

proračunavajući buduće kretanje društva,kako bi bili prvi koji će ga

dokraja iskoristiti.”

 

Citat: (str. 38.)

“Eugène de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu,

plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje

odavali su sina plemenite obitelji gdje su prvim odgojem bile obuhvaćene

samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične

dane i nastojao pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je

pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić.Obično je nosio stari kaput,

iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku

kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrplljene čizme.”

 

Čiča Goriot:

 

Citat: (str. 41.)

“Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina“

 

Citat: (str. 43.)

“Uostalom, njegovi su mesnati,nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti

nos, nagovještali neke duševne osobine do kojih je udovicama, čini se,

bilostalo, koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno,

dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj

duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je

vlasuljar politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se

mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao

malčice neotesano, bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio

duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek

biti puna makube.”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vautrin:

 

Citat: (str. 34.)

“… čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji

zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vautrin.”

 

Citat: (str. 40.)

“Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali,

doknitko nije mogao proniknuti ni u njegovemislini ni u njegove

poslove.”

 

Dojam o djelu:

Djelo je po meni fantastično jer se u njmu isprepleću ljubav koja nije uzvraćena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kćerka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjećale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdije je glavna sreća novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se nebi spominjala borba za uspijeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu “otskočnu dasku “koja omgućava uspjeh. Teško je razdvojiti ono štoje bitno u djelu. Ali ono šta je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svjetu. Ako tipreviše poklanjaju ljubavii pažnje da ćeš se osjećati kao u kavezu i da ćeš pobjeći, isto tako ako imaš moć i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen, a ako ne onda se moraš boriti za postić makar pola od onog o čemu sanjaš.

Analiza likova:

Eugéne de Rastignac

“Eugéne de Rastignac – tako se zvao – pripadao je redu onih mladih ljudi

koje neimaština priuči na rad i koji već u djetinjstvu shvate kolike nade

polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost

proračunavajući već u toj dobi domet svojih nauka i podešavajući ih

unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”

 

Razmatrajući djelo u sklopu čitave Ljudske komedije osnovna je tema

životna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac.

Njega ne možemo nazvati glavnim likom ovog romana, već samo sponom

uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog romana i sponom

između salona visokog društva i malograđanskog pansiona.

Ukratko – on nije pokretač same radnje već njezin sljedbenik, ali isto tako

lik kojemu će se Balzac najrađe vraćati, primjenjujući prvi put na njemu

tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih djela.

 

“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške

salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema

sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna

položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i oni koji su

se u njemu nalazili.”

 

Vautrin

Vautrin je u Balzacovomdjelu simbol revolta prema svim negativnostima

tadašnjeg društva. Tajbivši robijaš, shvativši svu pokvarenost tadašnjeg

društva, ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan

svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima, on razvija svoj

bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u

kojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Vautrin

prerasta u glasnika osude ljudskog društva, ali isto tako kao čovjek

velike životne energije predstavlja utijelovljenje Balzacovih ambicija.

 

Problematika odgoja:

Goriotova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana i

groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge.

Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih

nagona i nemoralnih postupaka (npr. kad se glavni junak, da bi bio blizu

vlastite kćeri, upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca).

Dajući previše ljubavi kćerima svojim Goriot je ostao bez njihove ljubavi,

i postao samo sredstvo za njih. Umjesto da se brinu za njega, kako je sam

očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu

neimaštine. Ali Goriot ih i dalje jednako voli.

 

Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na

materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi,

idejama koje je zastupao Jean Jacques Russoe.

 

 

Zaključak:

“Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice

deNuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata.”

Bilješke o djelu:

Na početku romana Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana:

“Ali, zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. Ona je toliko

istinita da svatko može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom

srcu.”

 

Roman Otac Goriot priča je o sudbini dvaju suprotnih ličnosti: oca Goriota

i Eugena Rastignaca.

 

Otac Goriot se obogatio špekulirajući žitom, ali je sav svoj novac utrošio

na nezahvalne kćeri. Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana,

bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom,

čak logičnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota

raste od početka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kćeri,

one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan u

ulici gdje “i najbezbrižniji čovjek postaje tužan”, a glavna soba pansiona

Vauquer “zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi

trebalo nazvati pansionskim zadahom…Ovdje vlada bijeda bez poezije.

Ako na njoj još nema blata, ima mrlja…Iako je bilo lako doznati da li je

Goriot zaista proizvođač rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo,

starijiljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i

živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni.Gđa Vauquer se odmah

zagledala u Goriotov novac i “kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje

koja ju je svu obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vauquerova i

da uskrsne u Goriotu.” No on nije mario za nju i ona se osjetila

uvrijeđenom, “ali čiča Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da

svladava izljevesvog uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog

ovog razočaranja i da guši želju za osvetom.”Ta će mu ista gđa Vauquer,

kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti čistu

posteljinu jer i “prevrnuti čavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca”.

Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su čvrsta i snažna tijela koja su

izdržala sve bure, lica hladna i gruba, izanđala kao lik novca povučenog iz

opticaja…I ovdje se, među ovih osamnaest lica, kao u školi i društvu

našlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mučenik s

kojim su svi tjerali šegu. Balzac sa sjetom konstatira da je “možda u

ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske

poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Njegove kćeri kad su “dobro iscjedile

limun, koru su bacile na ulicu”. A on, taj “ludi” otac odlazi u park da bi

vidio svoje kćeri, plaća dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv

njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri

jer vjeruje da bi je time usrećio. “Moj život je u mojim kćerima. Ako se

one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, šta mari

kako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima

toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one

tuguju”. A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kćeri, ubija

Goriota a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Goriota sahranjuju

dva siromašna studenta o svom trošku, a kćeri šalju na sprovod samo

prazne kočije.

Rastignac je oličenje mlade francuske omladine koja se našla pred

mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim, marljivim radom i

osobnom vrijednošću. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u

društvu radom i osobnim zaslugama, no već na pragu puta u visoko

društvo, koje Eugen priželjkuje, gđa de Bozean pokušava mu razbiti iluziju

o tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira.

“Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti”, kaže gđa

deBozean. “Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i

žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati

da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje”. To isto, samo grubljim

riječima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: “Znate li čime ljudi

sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću.U ljudske

mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga.Poštenjem se

ništa ne postiže.” Pariz, koji Rastignaca toliko mami, po Vautrinu je

najobičnija kaljuža: “Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi,

oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu

smatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milione označeni su kao

ljudi puni vrlina”. Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu

ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom

društvu. “Takav vam je život”, tješi ga Vautrin. “Nije to nimalo ljepše od

kuhinje, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja

ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg

doba”. Međutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svaku

cijenu. On će tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne očinske

ljubavi i potpunu bezosjećajnost njegovih kćeri, “sahraniti svoju posljednju

suzu” i uzviknuti: “A sada je na nas dvoje red!…I, prvi korak njegova

izazivanjakojim je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak gospođi

deNucingen.

 

 

Kompozicija samog romana klasičan je primjer zrele Balzacove

romansijerske tehnike. Budući da namjerava pred našim očima razviti

jednu ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta,

Balzac komponira i ovaj roman, kao i većinu ostalih, po zakonima dramske

strukure, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvećuje i

glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu već

svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trećine

teksta, Balzac se služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći uvijek od

vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u

kojoj se njegovi junaci kreću, prelazeći od opisa okoliša na opis kuće,

odnosno od opisa vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija,

i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami

sudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa

vanjskog izgleda samih likova, koji vješto povezuje s psihološkim crtama

njihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije, tako da

na koncu takva opisa mi točno znamo ne samo kako izgleda ili kako se

oblači pojedina osoba, već znamo i njezinu pretpovijest i materijalno

stanje.

 

Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali međusobno

isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečna

ambijenta – u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim

salonima otmjenih pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu

koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine,

Jeana-Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogato

udao svoje kćeri, a one se u novoj sredini počinju stidjeti oca i pošto su

izvukle iz njega i posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi,

sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotova

sustanara, mladog provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji je

došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gđe Vauquer

i u otmjenim pariškim salonima sve naličje velegradskog života, u kojem

novac i interes upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenačke

ideale i odlučuje da se ne birajući sredstva uhvati u koštac sa životom.

Na tom ga je putu svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju i

pravdi učvrstio i bivši robijaš Vautrin, oko čijeg je hapšenja vezana i treća

fabularna osnova romana.

 

 

Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kćeri, pa se zavarava

govoreći Rastignacu: “Dragi moj gospodine – rekao mu je sutradan – kako

ste mogli pomisliti da se gđa de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli

moje ime? Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se

zetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog

mojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlučio da ih

viđam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisuću radosti koje ne razumiju drugi

očevi koji mogu vidjeti kćeri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvaćate li?”

 

Eugen ipak počinje shvaćati kakvo je društvo: “Pošao se odjenuti

premećući u glavi veoma tužne i obeshrabrujuće misli. Otmjeni mu se

svijet ukazao kao ocean blata u kojem se čovjek zaglibi do grla čim samo

zamoči nogu”; “Dragi prijatelju – odgovori mu Rastignac pošto je svratio

pogled na usnulog starca – samo idi, traži skromnu sreću na koju si sveo

svoje želje. Što se mene tiče, ja sam sišao u pakao i moram u njemu

ostati. Što god ti zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala koji

bi orisao njegovu grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem.”

 

Ležeći na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kćeri.

Nezahvalnost njegovih kćeri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kada

Goriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kćeri jer je teško bolestan.

Tek tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju:

“Nijedna – odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju,

neće doći. Znao sam to. Treba čovjek da umire pa da spozna što su djeca.

Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete

život, a ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega

izgone. Neće doći, znam! Znam to već deset godina. To sam koji put i

govorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem.”; “Čovjek koji je

svakoj kćeri dao osam stotina tisuća franaka bio je čovjek o kojemu je

trebalo voditi brigu. I bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca.

Svijet nije lijep. U to sam se itekako uvjerio. U kočiji su me vozili u

kazalište, i ostajao sam dokle sam htio na večernjim priredbama.

Ukratko, izjavljivale su moje kćeri, priznavale su me za oca. Još ja imam

oštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo radi novca, i to me

ranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali nije bilo pomoći.

Kod njih se nisam osjećao ugodno kao za ovdašnjim stolom. Nisam znao

ni o čemo razgovarati.”; “Živio sam za to da budem vrijeđan, ponižavan.

Toliko ih volim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za koje su mi

prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio kćeri!

Ja sam im dao život, a one mi danas neće dati jedan sat! Žedan sam,

gladan sam, srce mi gori, a one neće doći da olakšaju moju agoniju,

jer ja umirem, osjećam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po očevu

mrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvećuje očeve, makar mi i ne

htjeli.”; “Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole,

nikad me nisu ni voljele! To je očito! Kad nisu došle, neće ni doći. Što više

budu oklijevale, to će se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam ja

njih.

 

 

Nikad nisu bile sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, moje

potrebe, pa neće naslutiti ni moju smrt; dapače, ne znaju ni koliko ih

volim. Jest, vidim, u njihovim je očima navika da za njih žrtvujem sve,

oduzela cijenu svemu što sam činio. Da su zatražile da mi iskopaju oči bio

bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi očevi kao

njihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit će me njihova djeca.

Same će sebi škoditi ako ne dođu. Recite im da izlažu istim mukama i svoj

smrtni čas. Jednim zločinom čine sve zločine. Ta pođite, recite im da

nedoći znači počiniti ocoubojstvo! One su ga i bez ovoga prilično puta

počinile.”; “Zar ću zbilja umrijeti kao pas? Evo kako sam naplaćen,

zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajat

ću noću iz lijesa pa ću ih uvijek iznova kleti, jer konačno, prijatelji moji,

imam li krivo?”; “Shvaćate li da ću ja umrijeti ne vidjevši svojih kćeri?

Vječito žeđati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život ima deset

godina…Moji su zetovi ubili moje kćeri. Doista, otkad su se udale, više ih

nisam imao. Očevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku!

Konačno, ako volite kćeri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zločinac koji

iskvari sve u kući, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimaju

kćeri, i nemamo ih ni na smrtnom času! Donesite zakon o smrti očeva.

Ovo sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dođu. Ubijte ih!

Oni su moje ubojice! Smrt ili kćeri! Ah, gotovo je, umirem bez njih!

Bez njih! Nasie, Fifine, ta dođite već jednom! Tata vam odlazi…”

 

Share Button
Lektire-citati.com Pagerank