Home » Prepričane Lektire » MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRA DON QUIJOTE prepricana lektira

MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRA DON QUIJOTE prepricana lektira

Bilješke o piscu:

Miguel de Cervantes Saavedra rođen je 1547., a umro je 1616. Bio je najveći španjolski pripovijedač. Mladost provodi u vojničkoj službi, gdje biva teško ranjen i poslije do pada ropstva, a po povratku u domovini bavi se književnim radom i živi u trajnoj oskudici; zbog novčanih neprilika dospijeva i u zatvor, u kojem počinje svog Don Quijota. Uz oko 30 drama i niz drugih danas zaboravljenih djela napisao je zbirku pripovijedaka Uzorite novele i konačno svoje glavno djelo, besmrtni roman o Bistrom vitezu don Quijotu od Manche.

 

Mjesto radnje:

Španjolska

 

Kratki sadržaj:

Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na polju kojim su putovali bile su vjetrenjače. Čim ih je ugledao don Quijote se zaletio na njih misleći da su to gorostasi. Njegov sluga ga je htio zaustaviti ali mu to nije uspjelo.Kad je don Quijote došao blizu vjetrnjača uzeo je koplje i zaletio se na prvu vjetrenjaču. Propiknuo je krilo vjetrnjače koje se okretalo. Krilo ga je podignulo skupa s kopljem i zatim ga bacilo na pod. Nedugo zatim došao je njegov sluga i pomogao mu ustati se. Nakon toga nastavili su svoj put. Koplje je bilo polomljeno pa je don Quijote odlučio napraviti novo. Drugog dana stigli su u klanac Lapice. Na svom putu sreli su dva fratra i kočiju sa nekom gospođom iz Vizcaye. Don Quijote je mislio da su fratri otmičari te se zaletio na njih sa svojim kopljem. Nakon što je skoro probio jednog fratra, fratri su se prestrašili te pobjegli. Don Quijote se zatim približio kočiji kako bi razgovarao sa gospođom. Konjušar koji je vidio da don Quijote ne želi pustiti kočiju, nego želi vratiti kočiju u Toboso, napao je don Quijota i oni su se uskoro našli u dvoboju mačevima. Svi su htjeli spriječiti taj dvoboj ali nitko nije uspio.

 

 

O djelu:

Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške romane, Don Quijote je u toku stvaranja prerastao piščeve intencije i postao djelom općeljudske vrijednosti, u kojem u likovima don Quijota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vječne dileme čovječanstva – sukob izmedu ideala i stvarnosti. Plastično ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdravi topao humor kojim je prožeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjeg čitaoca, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragične figure viteza tužnog lika, stvorili su od Don Quijta ne samo jedno od najvrijednijih već i jedno od najpoznatijih i najčitanijih djela svjetske književnosti. Ovo djelo upozorenje je čovjeku da ne može pobjeći od svarnosti.

 

Analiza likova:

Don Quijote

Glavni lik u ovom djelu. Bio je željan akcije i išao je u potragu za njom. Uz to bio je i vrlo nespretan. Previše je čitao viteške romane i živio je u mašti. Njegova velika ljubav bila je seljanka kojoj je dao ime Dulcinea. Dok mu je bilo dosadno on je mislio na nju.

 

Sancho Panza

On je Don Quijotov štitonoša. Vrlo je ponosan na to i vjerno služi svog gospodara. Od svega toga on ima koristi i prati don Quijota kako bi se obogatio od plijena.

 

Kompozicija djela:

Ovo djelo napisano je kao roman. Podijeljeno je na knjige koje se dijele na glave. Kompozicija je kronološka tj. teče svojim tijekom. U ovom odlomku pisac nas uvodi u radnju, tj. piše in medias res tehnikom pisanja.

 

Stil, jezik i tehnika pisanja:

Ovo djelo je pisano jednostavno. Ima opisivanja i pripovijedanja uz

koje se pojavljuje i dijalog. U djelu ima i usporedbi, epiteta i metafora.

Cijelo djelo je pisano u raznim pripovijetkama.

Kratki sadržaj:

Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na jednom djelu puta Don je rekao Sanchu da on nije vitez i da mu on ne smije pomagati u borbi čak ni kada se nađe u opasnosti. Putem kojim su prolazili naišli su na vjetrenjače, te je Don Quijote misleći da su to divovi čvrsto primio koplje uza se i zaletio se na njih u nadi da će ih poraziti u ime Dulcineje od Tobosa. Zaletivši se u prvu propiknuo je njeno krilo koje ga je podiglo skupa sa kopljem i bacilo na pod. Vidjevši to Sancho je hitro došao do svog gospodara da bi mu pomogao. Nakon toga nastavili su svoje putovanje tražeći nove pustolovine te je Don Quijote odlučio napraviti novo koplje. Stigavši u klanac Lapice sreli su dva fratra za koje je Don držao da su čarobnjaci te ih napao. Kada ih je potukao rekao im je da idu do Dulcineje i kažu joj da kako se on hrabro bori. Don Quijote i Sancho nastaviše put. Pustolovine su se nizale jedna za drugom. Tako je jednom Don izbavio 10 svezanih galijaša držeći da su nepravedno osuđeni.Drugi je put napao redovnike koji su nosili lijes na groblje sluteći mračan zločin, dok je treći put napao stado ovaca i usmrtio 7 ovana. Stigavši u krčmu koja im je bila na putu, jednu noć Don je mačem izbo vinske bačve što su se nalazile u toj krčmi misleći da su to divovi. Nakon nekoliko dana u grad su stigi redarstvenici koji su uhitili Dona i odveli ga kući, da bi on nakon samo nekoliko dana opet pobjegao. Ovoga je puta išao u Zaragozu na veliki turnir na kojemu je silno želio pobijediti. Tamo je naišao na drugog viteza koji je imao srebrni mjesec nacrtan na štitu. Vitez ga je izazvao, porazio i rekao mu da mora otići kući i tamo biti godinu dana. Vrativši se kući obradovali su sve tamošnje mještane, kojima su ispričali sve svoje doživljaje. No jednoga dana legne Don Quijote u postelju, oprosti se od sviju posebice od Sancha, zatvori oči i više se nikad ne probudi. Umro je sa svojim snom.

 

Analiza likova:

Don Quijote

Umišljeni starac, pomalo naivan i lakovjeran, ali ujedno hrabar i

odlučan čovjek dobra srca. Živi u nekome svomezamišljenome svijetu.

Boreći se za svoje ideale nekadanije niti svjestan da čini zlo.

Častan i plemenit čovjek kojise uvijek drži svojih načela i ideja.

 

Sancho Panza

Don Quijoteov vjerni pratitelj i pokorni sluga. Vrlonaivan, miroljubiv

čovjek isto tako dobra srca. Pri svakoj Donovoj odluci da učini nešto

sluludo i nečuveno on ganastoji zaustaviti ali svaki put, redovito ne

uspijeva.Vjeran, pokoran i veoma dobar, i brižan čovjek.

 

Dojam o djelu:

Don Quijote je žanr knjiga kakve sa zadovoljstvom čitam zbog jednostavnosti pisanja i lakoće čitanja. Djelo je bogato akcije,

suludih činova, i naivnih scena.

Sadržaj:

U neko selu Manchi živio je plemić po dobi pedesetih i bio je snažna rasta, suhonjav i mršav. Prezime mu je neki kažu Quijada neki Quesada a zvao se Quijana.Taj plemić čitao je puno viteških knjiga tako da se nije od knjige odvajao, a sve te rečenice ishlapile su mu mozak. U selu bijaše dva njegova prijatelja od kojih je jedan župnik, a drugi majstor Nicolas, s kojima je svakodnevno raspravljao koji je vitez iz knjiga koje je on čitao bolji. No naposljetku nakon tolikih viteških knjiga sine mu neobična zamisao. Želio se prerušiti u viteza i hitati u pustolove, pravdati nepravdu, boriti se za svoju državu. Pošto je u kući imao pradjedovsku vitešku opremu, očisti je, nađe sebi koplje i konja. Pošto je doslovce svaki vitez imao neobično ime, nadjene on sebi ime don Quijote od Manche, svom konju nadjene ime Rocinante, a svojoj izmišljenoj ljubavi koja je živjela kako kažu u susjednom selu imena Aldonza Lorenzo, nadjene ime Dulcinea od Tobosa.Nakon što je sve spremno dočekao izjaše on iz svoje kuće razmišljajući kako on još nije pravi vitez jer još uvijek nije ovitežen, smišljajući još itekakve ludorije koje su mu se uma hvatale. Jahao je gotovo cijeli dan razmišljajući kako će nabasati na neki otmjen dvor,a kralj koji bijaše u tom dvoru će ga proglasiti vitezom. Tako on sav iscrpljen, gladan i pao s uma naiđe na krčmu. Na vratima naiđe na dvije djevojke no kad ga djevojke ugledaše onakvog u oklopu poboje se i počnu bježati u čemu ih spriječi don Quijote rekavši im da se ne trebaju bojati.

No uvidjevši da je on skrenuo s uma djevojke se počevše smijati u sav glas, a sam don Quijote drži u sebi rastući bijes. Na to izleti neki krčmar kad spazi don Quijotea i sam se počne smijati. No kako je i on uvidio da je ovaj skrenuo s uma odluči mu se uljudno obratiti kako bi ovaj mislio da mu se obraća neki dvoranin. Krčmar mu ponudiše da prespava na što ga don Quijote prozove kaštelanom, a djevojke prozva damama. Djevojke ga priupitaju bi li štogod pojeo skidavši mu istovremeno oklop, ali šljema mu skinuti ne mogaše.Nakon oskudnog jela otiđe on do krčmara i zamoli ga da ga oviteži te ga moli za milost da to bude u kapelici pokraj dvora, i reče da će stražariti cijelu noć ispred kapelice kako bi sljedećeg jutra bio ovitežen. Krčmar ga i nije shvatio ozbiljno, ali don Quijote je za sve bio posve ozbiljan, pristao je na njegovu molbu.Krčmar te večeri dok je ovaj stražario ispred krčme ispripovijeda svima ostalima koji su se okupili u krčmi. Jedan mazgar trebao je nahraniti svoje mazge, a pošto je don Quijote svoje oružje stavio na valuv mazgar ga pokuša pomaknuti na što će ovaj da ne smije dirati to oružje bez njegovog dopuštenja ako ne želi da ostane bez glave. Mazgar to olako shvati i ide da pomakne oružje a don Quijote nije hvatao priliku već je digao koplje i kopljem mazgara udario po glavi da se ovaj srovao na pod onesvješćen.

Tako dođe i drugi mazgar ne znajući što se dogodilo pokuša maknuti njegovo oružje ali i ovaj padne, ali ovaj put sa četiri kvrge na glavi. To uviđe krčmar i uputi se ka mjestu događaja, i rekao je don Quijoteu da će ga istog časa ovitežit kako bi se ovaj odvukao iz njegove krčme. Nakon što ga je krčmar ovitežio ovaj sav zadovoljan ode iz krčme.Sljedeće zore sav sretan nastavio je svoje putovanje i negdje u daljini čuo je jauke nekog malog dječaka. Kako je bio ovitežen čekao je samo priliku kako bi po prvi put nepravdu opravdao pa tako ode na mjesto događaja. Vidje on da tamo neki seljanin tuče nekog mladića zato što mu je ovaj svaki dan izgubio po jednu ovcu dok je vodio stado. Don Quijote zapovijedi seljaninu da oslobodio mladića te da mu otplati sve dugove koje mu duguje, a ako to ne učini da će ga prema viteškim zakonima morati napasti što bi seljanina koštalo glave. Seljanin naime obeća don Quijoteu da će platiti mladića svih onih devet mjeseci što mu dugovaše u realima pa don Quijote ode upozorivši ga da ako svoju dužnost ne izvrši da će ga pronaći.Nakon što je don Quijote otišao seljanin nije ozbiljno shvatio što mu je ovaj rekao i nastavio je tući već iznemoglog mladića.Dok je tako don Quoijote lutao naiđe na skupinu trgovaca koji su putovali za svojim poslom. Kad ih don Quijote ugleda zaustavi ih pa ih pita da priznaju da je njegova ljubav carica od Manche Dulcinea od Tobota najljepša na svijetu na što oni odgovore negativno jer gospođicu nisu vidjeli. Kažu oni da im pokaže i najmanju sliku ako postoji pa i da je najružnija djevojka na svijetu oni će odgovoriti da je najljepša. To je don Quijotea razjarilo i pojurio je na gomilu trgovaca no konj pošto je bio sav iznemogao od putovanja padne, a ovaj se skotrlja niz padinu ne mogavši se dići. Tada jedan od mazgarskih momaka pohita za njim i isprebija ga na živu glavu. Naposljetku ga tako ispremlaćena, nađe seljak iz njegova mjesta i povede ga kući.U međuvremenu u njegovoj sobi su se događale neke druge stvari. Onaj njegov prijatelj župnik i brijač te njegova gazdarica spaljivali su sve one viteške knjige koje je on čitao i čitavši ih izgubio razum. To je ujedino bio i razlog zašto su ih spaljivali jer su mislili da ako on kad se probudi uvidi da njegovih knjiga nema doći će ka razumu.Nakon što se don Quijote probudio na svoje oči prvoga je ugledao svojeg siromašnog susjeda koji mu je također bio prijatelj. Don Quijote mu je obećao da ako bude pošao sa njim kao njegov sluga i štitonoša da će mu osvojiti otok, a možda čak i imenovati za kralja neke kraljevine koju će on osvojiti. Ime mu je bilo Sancho Panza, a pošto je bio siromašan on pristaje na njegovu ponudu i sutradan obojica u ranu jutarnju zoru iziđu iz kuće sa bisagima i krenu na putovanje.

Bilješke o piscu:

Miguel de Cervantes Saavedra(1547. – 1616.) je bio pisac koji je značio

najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega

vremena.Rođen je u gradiću Alcala de Henares,nedaleko od Madrida,kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga.Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka.Školovao se u rodnom mijestu,Sevilli i Madridu,gdje je počeo pisati svoje prve pjesme.Sa dvadeset godina,kao član pratnje kardinala Acqavive,papina legata u Španjolskoj,odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život,bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini.Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir.Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku.Ali,ni u domovini ga nije dočekala sreća.Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.U 37. godini se ženi,a od 1582. godine se okreće literaturi,no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača.Godine 1585. izdao je pastoralni roman “Galatea”.Unatoč popularnosti takvih romana,ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao.Tada ga stečaj novčara,kod kojega je položio svoj novac,upropaštava i dovodi u zatvor.U tamnici piše prva poglavlja “Don Quijotea” koji će biti objavljen 1605. pod naslovom “Oštroumni vitez Don Quijote od Manche,prvi dio” i postiže veliki uspijeh.Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost.Izdaje zbirku od dvanaest novela “Uzorne novele”,kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu “Put na Parnas” i “Osam komedija i osam novih međuigri”.Potaknut objavljivanjem nastavka romana “Don Quijote” Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana.Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman “Persiles i Sigismunda”,objavljen posmrtno.Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.

 

Vrsta djela:

Satirički viteški roman

 

Mjesto radnje:

Španjolska

 

Vrijeme radnje:

16.stoljeće

 

Tema:

Pustolovine viteza Don Quijotea i perjanika mu SanchaPanze

 

 

Motivi:

Viteštvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine ikarakter,

te opće društveno stanje toga doba.

 

Problematika koja se obrađuje u djelu:

Fiktivni svijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje daživi,

te posljedicenjegovog djelovanja pod tomzabludom.

 

Sadržaj:

U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano.Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga.Uronivši u taj fantastični svijet,”osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti” te odluči obnoviti drevno viteštvo.Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu,staro kljuse nazva Rocinante,a sebe Don Quijote od Manche.Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni,on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela,obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice,koja mu se učini dvorcem.Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži,što gostioničar,veliki šaljivac,prihvati.Tako Don Quijote postane pravi vitez.Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti.Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka – pastira u njegovoj službi,kažnjava udarcima remena zbog nemara.

 

Don Quijote,  naravno, stane na dječakovu stranu i povjerujući seljakovu obećanju, krene dalje, ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen. Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa, njegovoj izabranici. Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli. Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući. Vidjevši ga takvoga, gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti. Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su one bile, a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane. Činilo se da je Don Quijote došao pameti, no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put. Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača, a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj. Nedugo zatim susreću dva fratra, koji preplašeni pobjegnu, i kočiju sa pratnjom. Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica

sukobe. Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha. Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica, njena kćerka i služavka. Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke.

Kada Don Quijote ode ne plativši račun, smatravši da mu to ne dopušta viteški red, krčmar se obrati Sanchu. Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli. Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerojatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj. Napada stada ovaca, grupu ljudi koji nose mrtvaca, te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju, nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate. Don Quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji, a on za to vrijeme čeka u gori. Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime. Kada su ga konačno našli, uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući. Don Quijote, koji je u međuvremenu prizdravio, ali ne i došao pameti, praćen vjernim perjanikom, treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja.

 

Put ih vodi u Toboso, gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju. Sancho, koji je trebao udesiti susret, odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja. Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona, već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu. Mučen tim mislima, Don Quijote susreće Viteza od Oledala i s njime se zavadi kada ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao, pobjedio Don Quijotea. Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco, Don Quijoteov znanac. On je u dogovoru sa župnikom i brijačem, odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući. Nakon boja on je, po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom. Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu. Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho. Usred vjenčanja mladić Basilio, koji je zaljubljen u Kiteriju, odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo, a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih. Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom. Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu. Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode,

a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama. Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun. Njihov plan bio je jednostavan:podanicima su naredili da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima. Don Quijoteu ukazuju velike počasti, dvorjanke se zaljubljuju u njega, a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem. Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja “otoka” Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje. Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.

 

 

Još jednom susreću Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea. Tada se Don Quijote odriče života skitnika – viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi. Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir, po uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo, no vrativši se kući, oboli. Izneneđujuće, on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te, primivši posljednju pomast, umire kao Alonso Quijano.

 

Analiza glavnih likova:

Don Quijoteje na početku romana Alonso Quijano, “plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhovljav, mršav u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova”. Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam, pomućenog uma od tolikog čitanja, odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj. Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja si cilj od kojeg ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim namjerama. Njegova djela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegova postojanja i djelovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije odbačen od okoline, već uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne čini tako. Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim idealima. On je luđak, ali mudar i vidovit, na trenutke  dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan. Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja, a dostojan je najvećim ljubavnicima. Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.

 

Sancho Panza je Don Quijoteov perjanik. Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da je “imao golemutrbušinu, a nizak rast i tanke noge”. Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo “soli u glavi”, u budućnosti se dokazuje suprotno. On je Don Quijoteva čista suprotnost. Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Quijoteu, on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može. Pohlepan je i sebičan, ne okljeva opljačkati ni fratra. Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka, pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri. Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više ništa ne može niti želi obećati, a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.

 

 

 

Sporedni likovi:

Gazdarica, sinovica, brijač, pop, Don Roland, vojvoda, vojvodkinja,

župnik, kanonik, fratri, krčmar, krčmarica, seljanke, Tome Cecial, Kiterija,

Basilio, Tereza, DonPedroRecio, Don Antonio, Sanson Carrasco, mazgari,

galijaši, glumci itd.

 

Izvantekstovni odnosi:

Uz glavnu fabulu koja je poznata, pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju

koja se ne vidi iz glavne,  već stoji u njenoj pozadini. Naime, Don Quijotea

kroz cijelu radnju potajno, na trenutke, prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca, župnik, brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet. Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama, pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti. To na kraju i uspijeva bakalar Carrasco. Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela, te u to da glavne junake mnogi “vuku za nos”;tj. pretvaraju se da ih cijene i poštuju. Ovi to, naravno, u svojoj zasljepljenosti ne vide.

 

Ideja:

Svijet se mijenja, a s njime se trebaju mijenjati i ljudi.

Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati. Dokaz je Don Quijote.

 

Stil i jezik:

Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom, ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene. Uz pustolovine glavnog lika, on u svoje djelo unosi nekoliko novela, od kojih su, neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju). On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova. U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona

Carrasca. Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu;u njemu nema umetnutih novela. Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji. U prvom dijelu on govori o pisanju romana “Bistri vitez Don Quijote od Manche”, a u drugom dijelu o lažnom(Avellenadinom) nastavku romana. Često se pjavljuju latinski izrazi poput “tantum pellis et ossa fuit”, poslovice kao što je “nije zlato sve što sja” i citati. Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore(zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti). Služi se pripovijedanjm, dijalogom i opisivanjem.

 

 

Kritika djela:

“Vjerojatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman, koji bi otvorio toliko problema, koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova, u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini, a nikad zapravo ne znamo na kojoj. U tome i jest Cervantesova veličina, jer nam uvijek nameće nešto drugo, ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi, zbivanja, prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu. Uvijek nas navodi na razmišljanje. Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra, treba čitati misleći. Njegovoj riznici poslovica, narodnih izreka i primjera iz života nema kraja. Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja. Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila. U različitim vremenima sudilo se o njemu različito, ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe. “Don Quijote” je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala. Poslije “Biblije”, “Don Quijote” je doživio najviše prijevoda.”

 

Dojam o djelu:

Smatram da je ovo djelo zasigurno zaslužilo svoju slavu i bilo bi suvišno ponavljati na dugo sve one kritike koje je do sada dobilo. Radnja je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom, da čitatelja doslovno “ljepi” za stolicom. Ipak, uz sve najveće pohvale ne mogu se oteti dojmu da mi se 1. dio ipak više svidio od 2. dijela. Iz piščeve biografije saznajemo da je 1. dio napisao u tamnici. Mogući uzrok?

 

Share Button